Otkuda tolika srdžba na patrijarha zbog njegovog djela- vjenčanja nekakvog Nikole Selakovića i drage mu?!
Neka je mladencima sa srećom, sve im blagosloveno i blagovesno bilo dabogda, a ako je ko i zgriješio onda smo to mi koji smo dali sebi za pravo da činjenjem jednog čovjeka dovedemo u pitanje svoju vjeru i ljubav prema Gospodu!
Dugo sam polemisao s prijateljem uz kafu, u lokalnom bircuzu, pokušavajući upravo da to ne činim- da ne polemišem!
Je li posle svega patrijarh pao u tvojim očima- pitao me je jedno stotinu puta na šta sam mu jednako puta odgovorio: „Ne, nije! Nije ni iznikao iz njih pa zašto bi pao u njima?!“
I zaista nije, i zato ne razumijem otkuda tolika srdžba, jer šta iskrena vjera u Boga ima sa razočarenjem ili ushićenjem u jednog čovjeka, namještenika?!
Vjerujte, lomio sam se da li uopšte slovo da napišem o svemu, ali morao sam naposletku, jer u četiri svetinje ne dam da mi se dira: Srbiju, Crnu Goru, vjeru pravoslavnu i djecu!
Na sreću, nije pitanje zaludnog prijatelja nikakav temeljiti udar na vjeru, naprotiv, plitka je to voda po kojoj gaze oni koji vjerujući vazda traže izgovore za nevjeru i opravdanje za posrnuća i slabosti.
Ništa bolji nisam, priznajem, i nikakvo pravo nemam da osuđujem niti premjeravam ko vjeruje, a ko voli da misli kako vjeruje, Gospodovo je da sudi, ali ono što znam jeste ono i što sam rekao: „Niko u mantiji, pa ni sam patrijarh nije uzrastao iz moga oka- da bi u njemu mogao i pasti“!
Ne vjerujem ja u patrijarha već u Boga svetoga, pa i nemam straha da otpišem i bahatim vladikama i onim sveštenicima što tarifiraju blagoslov, u tome je suština!
Nije me baš ništa prenerazilo u tome što je namještenik vjenčao Nikolu Selakovića, baš kao što me nije sablaznulo ni to što je taj isti Nikola upro limuzinom do same porte Hrama Svetog Save, jer nije time pogazio vjeru već sebe!
Nije mu vjera to aminovala već jednako neki namještenik želeći da se servilno nađe na usluzi nekome ko je ništa, prah i pepeo, baš kao i svako od nas, koliko god vjerovao da ga mizerna „privilegija“ čini Bogu milijim!
Nije niko od njih grešan, već jednostavno glup i mizeran, grešni smo mi ako smo dozvolili da nam mjeru vjere razrezuju i prekrajaju takvi!
Znam, mnogi će sada reći: „U šta da vjerujem ako oni koji nas vode vjerom čine takve stvari“?!
Pa, u Boga, a u šta drugo vjerovati?! U Hrista, pobogu, u njegovo stradanje za spasenje svih nas, a ne u činjenje jednoga čovjeka za „vjersku“ elitu!
Šta je patrijarh do grešnik kao i svako od nas?!
Jednako će i on Bogu na istinu kao i mi, jednako će i svako činjenje njegovo na tas, jednako će i on go i bos, pognute glave pred jedini sud, u isti red s nama i u istu ravan, jer nema na nebesima ulaza za VIP klijentelu, niti su patrijaršijska znamenja mito za kakvu prečicu do skuta Gospodnjih!
Lako se zanesemo pa lako i padnemo, u tome je suština naših poraza, jer sveta Srpska pravoslavna crkva je svako od nas, a ne jedan pred njom!
Nisu naše pobjede ako uspijemo da jasnije vidimo tuđe poraze, već ako sudeći sebi praštamo drugima.
Otuda i ne osjećam baš nikakvu srdžbu, niti nemir što je patrijarh vjenčao Nikolu Selakovića, niti što se ovaj dovezao do samog svetoga hrama- nije to Božija promisao već ljudska bahatost i skorojevićkost, i tome se ne smije suditi jer tu živu vodu vjere činimo onom plitkom vodom koja se lako pregazi i još lakše zamuti!
Da kamen iz očevine sjutra izaberu za patrijarha ništa mi vjera ne bi bila manja, jer vjerujem u ono nad kamenom, a ne u stećak koji se kao i svako od nas da okruniti i olupati kao pomisao da je hrid jača od mora samo zato što se trenutno nadvila nad njim…
Vjerom u dobro vjerujemo u sebe, vjerujući u sebe vjerujemo u dobro u drugima, vjerujući u ta dobra iskreno vjerujemo u Gospoda, baš kao što vjerujemo i u posrnuće jer šta bi nas drugo natjeralo da se uspravimo i nastavimo dalje?!
Ponavljam, sebi, ne vama, jer padu sam jednako sklon- niko iz moga oka nije iznikao da bi u njemu i pao, već smo iznikli iz zenice Božije i samo se u tom oku trudim da ne padnem, a ne smognem snage da ustanem!
Mogao je, što se mene tiče, čitav Sveti sinod da vjenča Selakovića i dragu mu, a on limuzinu da pritjera do oltara ako mu drago- svakome njegovo na dušu!
Ovog puta na našu, svakog od nas ko se pustio srdžbi, jer grešni smo mi, a oni tek glupi i bahati, ali i na to imaju pravo, ali mi ne da vjeru poistovjećujemo s prolaznima, jer onda ničeg iza, ničeg ispred nas i što je najžalosnije- ničeg u nama!
Neka je njima blagosloveno i blagovesno dovijeka, a neka je u nama mir.
Niti je Gospod starleta opčinjena limuzinom što je došla „po njega“ pred kuću, niti je patrijarh ekskluzivni distributer za bilete bliže Gospodu!
Jedan u crkvi praznog pogleda zagledan u oltar nije vjera, već jedan pred njom pognute glave duboko zagledan u sebe...
Piše: Mihailo Medenica